Književnom Stavu bit će najvažnije da publicira nova, neobjavljena djela, da otvori nove teme, da problematizira žarišta, ali i da podsjeti, aktuelizira vrijednosti na koje smo zaboravili, da bude aktuelan i zanimljiv čitaocima.

Piše: Almir ZALIHIĆ, urednik

Može li književnost, prilagođavajući se novom vremenu, vršiti kritičku i otkrivalačku ulogu, može li poticati na razmišljanje, te u novom spektru pokazivati svjetonazore, jezik, stilove, fraze, stereotipe, ali i polemizirati s obiljem problema u kojima se današnje društvo nalazi? Odgovori na ova pitanja nisu ni jednostavni ni jednoznačni. No, u ovom se trenutku čini bitnije istaći da ne možemo do njih doći šutnjom i prepuštanju sveopćoj eroziji koja prijeti da nestane jedna od najbitnijih komponenti ljudskog identiteta.

Književni časopisi na ovim prostorima imaju dugu tradiciju. Mnoga značajna književna ostvarenja u cjelini ili dijelom najprije su se pojavila u književnim časopisima. Mnogi od najbitnijih naših književnika prva su iskustva, ali i afirmaciju stjecali u njima.

Danas se ta potreba ozbiljne kulture da zabilježi svoj hod u vremenu počela seliti u virtualni elektronski svijet koji diktira posve drukčije uvjete, ali i rezultate.

Kriza štampanih medija ponajprije je zahvatila književnu periodiku koja je krvotok ovdašnje književnosti. Mnogi književni časopisi prestali su izlaziti mjesečno, pa tromjesečno, pa godišnje, a mnogi su se ugasili, bez obzira na to što su bili permanentna antologija onoga što je aktuelno u književnom životu.

Izdavanje književnih časopisa ovisi o državnim subvencijama jer je u pitanju krajnje neprofitna aktivnost. Naša država, jasno je, tu potrebu niti je prepoznala niti ju je institucionalno profilirala. Ima li književničke krivice u tome? Naravno da ima. Opća erozija društvenih vrijednosti, ali i indolentnost književničkih organizacija (Društvo pisaca BiH, PEN BiH) otupila je mnoge intelektualne, aktivističke, pa, ako hoćete, i moralne oštrice naših pisaca, tako da se njihov kritički i korektivni glas u zadnjoj deceniji rijetko čuje, ili gotovo nikako.

Književni život kao sinergija djelovanja različitih nezavisnih faktora: izdavača, pisaca, čitalaca, kritičara i novinara, urednika književno-tribinskih programa, organizatora naučnih i memorijalnih skupova, sajmova knjiga i književnih večeri, posjetilaca, urednika i saradnika listova, časopisa i zbornika…, nakon što je postao dosadna i predvidljiva kombinacija događaja, lagano se gasi.

Vrsta i pozicija bošnjačke i bosanskohercegovačke književne produkcije u savremenoj bosanskohercegovačkoj literaturi direktno je određena mjestom, karakterom i utjecajem izdavačke, medijske i časopisne scene u BiH, i to u onom dijelu u kome još uvijek postoji spremnost da se ustupi određeni prostor bez kalkulacija i predrasuda.

Naše vrijeme porodilo je autistično i ksenofobno društvo. Takav purgatorij, koji kažnjava, ali ne pročišćuje, nalik ruiniranoj kućerini u kojoj odavno više niko ne stanuje, a niko nema para da je sruši i podigne funkcionalniju građevinu, nužno porađa mlade koji ili cijene moć i novac ili su fanatično skloni naivnom misticizmu. Književnicima, piscima, prevodiocima, tim usamljenim ostrvcima duha koje struja nije odnijela negdje drugdje, saživljenim s jezikom i običajima tla, potreban je prostor opstanka u javnom polju, potreban im je prostor za spisateljski trening, provjeru, pa i eksperiment.

Otuda potreba za ovom vrstom publikacije koja može biti prva stepenica ka objavljivanju knjige, dok dokazani autori, kao jedan vid lakmusa, dobijaju priliku da provjere sopstvene domete.

Književnom Stavu bit će najvažnije da publicira nova, neobjavljena djela, da otvori nove teme, da problematizira žarišta, ali i da podsjeti, aktuelizira vrijednosti na koje smo zaboravili, da bude aktuelan i zanimljiv čitaocima.

Danas smo formalno slobodni. Ta je sloboda prividna jer ne pruža realne mogućnosti da se ljudi ostvare u svom identitetu. Klasična cenzura zamijenjena je finijim i perfidnijim oblicima onemogućavanja slobode mišljenja. Vremena su vrlo promjenjiva, a historijski procesi ne vode nužno nekom sretnijem ishodu.

Kritičari u umjetničkom i društvenom lancu imaju važnu ulogu. Naš kulturni, a samim tim i književni život prosto vapi za književnom kritikom svih vrsta: akademskom, esejističkom, kolumnističkom, novinskom. Oni bi najprije trebali da raščiste šikaru. Na kakvom-takvom tržištu poput našega ipak je toliko toga da je teško steći i elementarni pregled. Zato su nužni kritičari, slobodni da od stabala vide šumu i od šume stablo. Da u tom obilju obilježe ko je izvrstan, ko vrlo dobar, ko dovoljan, a ko bi bi se trebao baviti nečim drugim.

Mnogi oblici i pojave u javnom životu, historiji, kulturi, nauci, sama struktura života, struktura svijeta, ritmično ponavljanje određenih pojava i potreba i u kolektivnom i u pojedinačnom bivstvovanju, ako su bili imperativni dijelovi trajnog kolektivnog iskustva ili važni, nezaobilazni sadržaji svijesti pojedinaca, dio njihove prošlosti, sjećanja i znanja, dakle same strukture njihove ličnosti, samim tim što su prethodno objektivno i primarno predstavljali bitne osobine i vrijednosti života uopće, uvjet njegovog funkcioniranja i njegov arhetip, također su postajali, nekada svjesno i programski, često i nesvjesno, važni i sami po sebi podrazumijevani predmeti umjetnosti i književnosti. Književnost je kao duhovna djelatnost neposredno uvjetovana pojedinačnim iskustvom i pojedinačnom vizijom života i svih važnih odnosa u njemu, a oni su, s druge strane, najneposrednije povezani s trajnim i stabilnim životnim strukturama, potrebama i vrijednostima.

Književnost je neprestanim preplitanjem i prožimanjem općeg i pojedinačnog, stabilnog i privremenog, stvarnog i subjektivnog, trajnog i prolaznog dobijala neke od svojih najvažnijih sadržaja i razloga svog nastanka. Prolazno i trajno, posmatrani u određenim vremenskim okvirima, toliko su međusobno uvjetovani da prirodno postaju simboli općeg, ali i nacionalnog trajanja. Na taj način simbolično nadživjevši smrt, književnost je, zahvaljujući estetski oblikovanom jeziku i književnoj formi, ono što je prolazno, što je u jednom vremenu bilo živo i što je kao takvo nestalo, legitimno pretvorila u trajno. Tako je bilo u dosadašnjem iskustvu kulture i tako će vjerovatno biti ,“dok je svijeta i vijeka”. Jer u granici svijeta i vijeka, i u granicama jezika, kulture i pojedinačnog i kolektivnog života, može se istovremeno spajati i razdvajati trajno i prolazno a da time nijedan od ta dva pojma ne izgubi svoj osnovni smisao. U tom i takvom spajanju i razdvajanju nalazi se simbolična i stvarna nit vodilja čovjekovog čulnog i emotivnog života, njegovog mišljenja i postojanja, njegovog trajanja i stvaranja. I na kraju njihovog stava kao trajnog procesa mišljenja, osjećanja, ponašanja i akcije. Književnog stava kao mentalne dispozicije!